br.log | brdski blog

Umjetnost se stoljećima doživljava kao nužno ljudska aktivnost, duboko ukorijenjena u sposobnosti ljudi da stvaraju i izražavaju osjećaje kroz različite medije. No, kako razvojem tehnologije umjetna inteligencija (AI) preuzima sve značajniju ulogu u kreativnim industrijama, postavlja se pitanje gdje leži granica između ljudske kreativnosti i strojno generiranog stvaralaštva.

Jedan od recentnih primjera tiče se kontroverznog slučaja koji uključuje umjetnika čiji je rad navodno izgubio milijune dolara zbog toga što ga američki Ured za autorska prava nije priznao. Razlog? Kolekcija njegovih radova bila je generirana uz pomoć AI-a, što nije prolazilo test ljudskog autorstva. Ova situacija ponovno je stavila fokus na debatu o pravima i vlasništvu kada je riječ o kreativnim proizvodima AI sustava.

Dakle, što se zapravo događa kada umjetna inteligencija uđe u svijet umjetnosti? Da bismo to razumjeli, moramo se vratiti nekoliko koraka unatrag i pogledati kako AI funkcionira u ovom kontekstu. AI sustavi, posebno oni temeljeni na modelima dubokog učenja, uče iz ogromnih količina podataka. Primjene mogu biti razne; od komponiranja glazbe, preko stvaranja vizualnih umjetničkih djela, do pisanja tekstova. Rezultati su često fascinantni, ponekad zastrašujuće precizni i gotovo uvijek izazovni.

Ali dok AI može replicirati i sastavljati na temelju učenih uzoraka, jedno ključno pitanje ostaje: može li stroj zaista “stvoriti” ili je to zauvijek ljudski prerogativ? Mnogima fascinantno, ova sposobnost AI-a da generira nešto novo često se pogrešno smatra istinskim stvaralaštvom – ali teoretičari umjetnosti podsjećaju nas da emocija i namjera, osnovne komponente ljudskog stvaralaštva, ostaju unikatno ljudske.

Iz pravne perspektive, pitanje prava i vlasništva nad AI generiranom umjetnošću složeno je. Tradicionalni zakoni o autorskim pravima promatraju autore kao fizičke osobe, a u nekim slučajevima čak i kao nedeljive od njihovih kreacija. No, sada se moramo zapitati: tko je pravi autor kad AI ima ruku u stvaranju? Mora li autorstvo AI djela biti pripisano programeru, korisniku, ili možda samom AI sustavu, što otvara jedno sasvim novo poglavlje u pravnoj teoriji?

Naravno, dok neki umjetnici pogledavaju AI kao prijetnju, drugi ga vide kao partnera koji obogaćuje njihov kreativni proces. Tehničke prednosti omogućuju ljudskim umjetnicima da istražuju nove ideje i stilove, otkrivajući mogućnosti koje dosad nisu bile zamislive. AI postaje alat kao kist ili klavir, omogućujući kreativnima dosege do kojih sami možda ne bi stigli. Ovime novi val umjetnika pomiče granice konvencionalne umjetnosti, tražeći načine da unesu ljudski dodir u sinergiji s tehnologijom.

S obzirom na sve navedeno, ostaje ključni refleksivni moment: kako ćemo primijeniti postojeće zakone i moralne principe na svijet koji ubrzano mijenja lica poznatih disciplina? Dok još raspravljamo o nalazima, jedno je sigurno: odnos između AI-a i umjetnosti više nije pitanje budućnosti, već sadašnjosti. To je mjesto gdje će zakon, etika, tehnologija i kreativnost neprestano susretati jedno drugo – oblikujući ne samo umjetnost već i samu esenciju onoga što znači biti ljudsko biće okruženo tehnologijom.

I dok nas AI možda navodi da preispitamo definicije “umjetnika” i “umjetničkog djela”, ono nam također daje priliku da se upustimo u istraživanje našeg ljudskog potencijala kroz nove leće. U konačnici, umjetnost – neovisno o sredstvu – ostaje najčišći oblik izražavanja emocija i misli, bilo da je te emocije stvorila ljudska ruka ili algoritam.